NADAN FILIPOVIĆ
Nadan Filipović je rođen u Sarajevu gdje je i studirao prirodne nauke i hemiju, profesor na Fakultetu u Banja Luci do izbijanja posljednjeg rata na Balkanu, danas živi u Perthu, Autralija; bavi se istraživačkim radom, piše I obajvljuje romane i pripovijetke.
DAIDŽA
Uvodne riječi autora
Svaki napisani i objavljeni tekst podliježe ocjeni javnosti i kritičara. To svakako vrijedi i za ovu sasvim običnu priču. Likovi i glavni elementi ove priče odista nisu fikcija. Priču sam namjerno pisao za mnoge od vas neuobičajenim, sirovim i grubim jezikom, a u nekim segmentima i jednim nekonvencionalnim stilom, što mi nisu oprostili niti recenzenti. Taj jezik i jedan tip neuobičajenog ili nesvakodnevnog stila može zasmetati nekim čitateljima. No, to je moj izbor i ja taj jezik i taj stil nisam htio mijenjati. Naime, ja sam svu tu priču doživjeo “oslikanu” baš tim sirovim jezikom, jezikom koji se i sada ponekad i ponegdje koristi u “Saraj’vu” i širom Bosne. U priči ima čak i nekih neprimjerenih izraza, ali oni ne trebaju povrijediti ničiji ukus jer reflektiraju samu grubost svakodnevnice nekih likova iz ove priče koju su kreirali usud i život. Biće onih kojim se ta priča neće svidjeti, a biće i onih kojim će se svidjeti, što je sasvim normalno. Zna se da se nije još onaj rodio, ko je cijelom svijetu ugodio. Tako je bilo, tako jest i tako će uvijek biti.
Iz srca se zahvaljujem Udruženju Bošnjaka Australije, gospodinu Muratu Mušoviću i gospodinu Agimu Dobruni koji su se prihvatili biti izdavači ove priče.
Posebno se zahvaljujem gospodinu Slobodanu Bodi Stefanoviću, jednom gospodinu književniku i pravom poznavatelju bosanskog „damara“, koji kao i ja životari ovde kao emigrant, autoru knjiga koja se lako ne ispu(taju iy ruku i čitaju u jednom dahu, a to su „Čo'ek nije 'tica“ i “S golubovima u Tuzli“. On mi je dao veliku podršku i nagovorio me da „Daidžu“ i vama ispričam, odnosno napišem u ovoj formi. Dao mi je i neke dobrohotne sugestije, od kojih sam neke prihvatio, a neke nisam. Zbog toga mi mi Bodo valjda neće zahatoriti.
Priča je napisana onako „za raju“, a znam da će biti predmet ocjene naših sveprisutnih kritičara opšte prakse i njihovih primjedbi. Međutim, pošto su me prvo roditelji kao dijete stalno za svašta kritikovali, pa onda isto nastavili učitelji i profesori, pa šefovi, pa neki bjelosvjetski predsjednici nekih organizacija bombastičnih naziva, pa me stalno nešto kritikuje i moja supruga, te ja bogme ogugl’o, naučio se i navik'o na kritike. Na jedno uho ušlo, na drugo bogme izašlo. Ja sve klimam glavom, duboko svjestan da kritičara ima više nego čitatelja. No, ja dalje radim po svome. Onako kako osjećam. Ima ih i previše koji pišu za kritičare. Ne moram valjda i ja biti među njima.
Nadan Filipović, Perth, Western Australia, zima 2008
Zadarski dani
Kiša je danima i noćima oplakivala posivjeli Zadar. Nikako da stane. Svi su se ti dugi prekišoviti dani i noći stapali u jednu maglovitu melankoliju. Kiša i samo kiša, kiša što grgolja po zatvorenim griljama, kiša što bubnja po simsovima… Ponekad predahne, kao da se malo odmara i nešto premišlja, pa opet udari po starom. Baš kao da su se nebo, a i nešto poviše neba, naljutili na ovaj stari grad. Izhanđali šuplji oluci zapišavali su mlazove vodurine po olinjalim fasadama. Nakon desetak dana činilo se da u ovom filigranskom gradu sunce nije nikada ni sijalo. Zadar kao da je nedavno umro. I ima ga, i nema ga. Njegove su ulice, stare kale i kalete, posve puste. Nikoga nigdje. Samo bi ponekad pokoja umbrela brzo promakni i još brže nestani.
Kada padaju duge, danonoćne kiše, u ovom predalekom australijskom gradu, u kojem sada živimo, i koji je po svoj prilici naša zadnja životna marina, te kiše me baš uvijek podsjete na Zadar, na naše zadarske crne ratne i sive poratne godine. Kako god se osvrnem, više je ružnih nego li lijepih uspomena iz Zadra. Svaka vrsta ovozemaljskog rugla postaje još upečatljivija u dodiru sa vanvremenskom ljepotom, kakva je i ovaj stari, u arhitektonskom i estetskom smislu prelijepi grad. Zadar je nekada bio prostorno mnogo manji, ograničen samo na staru gradsku jezgru, ali je bio veći i gradskiji na neki drugi, kažimo, civilizacijski način. Kako vremena prolaze to gradsko i građansko kao da se sve bespomoćnije topi, jer se grad puni malograđanskim papanima, novodošlim izbjeglicama, koji su se “privremeno”, kao većina svih balkanskih izbjeglica, dokopali urbanih sredina, panično hvatajući maglu ispred razularene četničke hordosije. Okolozadarski Hrvati su u ta posmrćena vremena bježali u stvarnosti ispred svojih dojučerašnjih susjeda, koji su njih susjede zvali komšijama, a s kojima su znali danima i noćima bezbrižno ispijati bačve vina, kidati pršute i u dugim zimskim tminama nadvikivati se sa burama urličići neke čudne seljačke pjesme, koje je malo i tko i ko razumio, a mislim da ih nisu potpuno razumjeli ni sami pjevači. Ti su komšijski susjedi preko noći podivljali, po ko zna koji put intoksicirani ili drogirani razbuktalom velikosrpskom idejom i snovima o Srbiji od Virovitice preko Karlovca do Karlobaga, na njenoj zapadnoj granici, a jednog lijepog i pogodnog dana do Beča i Milana. Svi Hrvati preko noći postadoše krvožedne ustaše na koje je došao red da budu poklani, opljačkani i popaljeni. Pjevalo se razdragano na Radio Kninu: "Oj Hrvati, oj Hrvati, al ćemo vas klati..., Neka, neka, tako treba, poklaćemo po Zagreba..., Braćo, sestre, Srbin nije, ko ustašku krv ne pije..., Jooooj, veselju neće biti kraja, kad Tuđmana objesim za jaja....“.
Val izbjeglica preplavio je Zadar. U nekoliko se dana izbjeglicama napuniše svi zadarski hoteli, od „Kolovara“ do „Borika“. Ti izbezumljeni nesretnici su se sakupljali, okupljali i nakupljali, a neumorno ih je snimala ažurna Hrvatska dalekovidnica, dakle, televizija, te je cijeli neokupirani ostatak Hrvatske svakodnevno bio bombardiran njihovim pričama o stotinama i tisućama poklanih, silovanih, nabijenih na kolac, pečenim na ražnju u Škabrnji, Islamu Latinskom, Crnom i drugim okolozadarskim selima. Gledajući tu medijsku zlouporabu tih nesretnih seljaka, već tada sam znao da se većina njih više neće maknuti iz Zadra. Naime, ko od seljaka, u bilo kojim okolnostima, jednom okusi "blagodeti" gradskog života, tog nikakva sila ne natjera nazad na njegovu njivu ili vinograd, a o izlasku iz cipela da ne govorimo. Mnogim seljacima i nasilu došljacima njihove su kasnije obnovljene kuće postale vikendice. Malo ko ne zna da je uskakanje iz opanaka u cipele uvijek je bio jedan ireverzibilan proces, što se nikada ne smije smetnuti s uma. No, molim bez ljutnje, jer Zadar nije nikakva posebna iznimka! To je poslijeratna sudbina rezervirana za sve one gradove u koje su se "privremeno" slile mase nesretnih izbjeglica, tog frustriranog mentalnog implanta koji će veoma brzo izmijeniti duše i identitet skoro svih urbanih sredina koje su pretrpjele šlijeganja i šljegnuća. Nikada se seljaci nisu mogli, a nisu ni htjeli, prilagoditi urbanim sredinama, već su te nove životne sredine poseljačivali i prilagođavali mjeri svoga seljačkog života, običaja i pradjedovske psihogenetike u kojoj uglavnom dominiraju nestvarne priče o velikim i autohtonim narodnim zajednicama, velikim državama i carstvima, predziđima kršćanstva, mitovima, izmišljenim kraljevima i krvavim epovima.
Moja supruga i ja smo imali samo nekoliko dobrih poznanika u Zadru, gradu zaista veoma čudnog mentaliteta, onog duhovnog okova koji nas je u negativnim elementima znao podsjetiti na neke značajke našeg rodnog, ali valja priznati, nerijetko autističkog Sarajeva. Preko puta naše kuće u takozvanom “Bagatovom” neboderu, jednom natoklečenom ruglu socijalističke urbanizacije, a zapravo, prstu u zjenici oka dalmatinskom biseru srednovjekovne umjetničke arhitekture, stanovala je naša rođena Sarajka, Ajša Mrkić, djevojački Atlagić, stomatološka tehničarka, zaposlena u zadarskom Domu zdravlja. Ajša je udata za Ljubišu Mrkića, bivše civilno lice na službi u bivšoj JNA, koji je nekako nabrzaka početkom 1993. godine umirovljen. Ljubiša je kao Srbin u toku domovinskog rata provodio zadarske dane dršćući, jer bi se zaista u tim ratnim crnajama ugodnije mogao osjećati mudžahedin u Vatikanu, nego li neko od rijetkih preostalih Srba u Zadru.
Koliko god to pokušavala sakriti usiljenim i kobajagi veselim pozdravima, na Ajšinom se licu, i u njenom odsutnim pogledima, ašćarile vidjelo da je nešto debelo muči. Ova druželjubiva žena, koja je vazda bila puna prirodne, neusiljene, pozitivne energije, praćene zvonkim smijehom, zaraznim za okolinu, naglo se u nekoliko dana povukla u sebe, postala šutljiva i na trenutke posve odsutna. Ona ni kafu više ne pije kako je znala, otpijati je u minijaturnim gutljajima i po istilahu ćeifiti, već to čini nekako unezvijereno, kao progonjenik, dok se poluispušene cigarete, prelomljene na pola, gomilaju u pepeljari, i neugašene se nastavljaju dimiti pred njezinim horizontom. Gledam je i pitam se: šta li s